Zna se da su djeca najviše izložena zarazi, škole i vrtići brzo se isprazne čim se javi epidemija i to obično dva tjedna prije nego epidemija u općoj populaciji dostigne vrhunac.
Roditelji se često pitaju zašto se djeca ne cijepe protiv gripe. Svake godine cjepivo se po uputi WHO (Svjetske Zdravstvene Organizacije) priređuje od soja virusa, za kojeg se zna da će biti uzročnik bolesti u zimskim mjesecima.
Cijepljenje je učinkovito čak i u slučaju kad se ne postiže potpuni imunitet, jer smanjuje težinu bolesti i ublaži simptome. Djeca imaju ključnu ulogu u širenju virusa. Cijepljenjem djece postiže se zaštita i drugih članova obitelji osobito starijih osoba.
Zašto NE cijepiti?
U djece mlađe od dvije godine učinak cjepiva je znatno smanjen. Događa se da se dijete cijepi i razboli čime se općenito gubi povjerenje u cijepljenje. Većina zdrave djece lako preboli gripu, dok rizik postoji za one slabije uslijed određenih kroničnih bolesti. Tu djecu treba zaštiti, ali ne prije navršenih 6 mjeseci i u dogovoru s liječnikom koji prati dijete zbog njegove osnovne bolesti.
Zašto oko cijepljenja i cjepiva općenito postoji toliko kontroverzija, u kojoj su mjeri učinkovita, a u kojoj štetna?
Nijedno cjepivo ne štiti organizam sto posto. Čemu se dakle cijepiti ako to za sobom povlači i ozbiljne nuspojave, zapitat će se protivnici cijepljenja. Istodobno epidemiolozi i zagovornici cijepljenja upozoravaju kako je procjepljivanje stanovništva, ponajprije djece, preventivna i jedina mjera protiv zaraznih bolesti – difterije, ospica, hripavca ili dječje paralize – od kojih se nekoć umiralo.
Zahvaljujući cijepljenju, prije devet godina Hrvatska je postala zemlja bez dječje paralize, virusne bolesti koja napada živčani sustav. To oboljenje kod djece nerijetko ima smrtni ishod, odnosno paralizira različite skupine mišića, od onih potrebnih za disanje (takva su djeca živjela na umjetnim plućima) do ekstremiteta kada se javlja i trajna kljenut. Nema više ni difterije, teške bakterijske bolesti upale sluznice ždrijela i grkljana, od koje se, ponajprije zbog gnojnih naslaga, ljepljiva sekreta i gušenja u kratkom roku umiralo. Posebice je opasan hripavac koji se manifestira teškim kašljem s ljepljivim sekretom. U dojenačkoj dobi može izazvati oštećenja mozga, a oboljeloj je djeci često potreban respirator.
Finska i Japan, pokušale su iz svojih programa cijepljenja izbaciti cjepivo protiv hripavca, ali su ga ubrzo i vratile. Cijepljenje protiv hepatitisa b važno je jer ga dijete ne može preboljeti ako oboli u ranoj dobi. Virus u kasnijem razdoblju uzrokuje zatajenje jetara ili prelazi u njezin karcinom, a širiti se može slinom, krvlju i krvnim pripravcima, dijagnostičkim instrumentima, nesterilnim iglama (među ovisnicima o drogama), ali i na nepoznat način. U jetrima ostaje trajno “nastanjen”.
Teška su virusna bolest i ospice, jedan od vodećih uzroka smrtnosti u zemljama gdje se ne provodi procjepljivanje protiv tog oboljenja poput Afrike i Indije. One mogu uzrokovati upalu pluća i mozga. Rubeola je blaža virusna zaraza posebice opasna za trudnice u prvim mjesecima trudnoće jer može dovesti do poremećaja ploda.
Na primjer, zarazna tuberkuloza još uvijek prisutna oko nas pa, iako cjepivo protiv nje ne daje visoku zaštitu, u slučaju obolijevanja cijepljeni se lakše bore s bolešću. Tim više jer za sobom povlači tuberkulozni meningitis, ali i takozvanu galopirajuću tuberkulozu.
U redovitom su programu cijepljenja i zaušnjaci, zarazna virusna bolest upale žlijezda slinovnica; otkad se djeca redovito procjepljuju, gotovo i nema zabilježenih slučajeva te bolesti. Visoka smrtnost bilježila se i kod tetanusa, poznatog i kao “zli grč”, koji se može javiti kod bilo koje nečiste ozljede. Izaziva ga toksin bakterije Clostridium tetani, a uzrokuje paralizu disanja.
Od 2004. godine u Hrvatskoj se u redovitom programu procjepljuje i protiv hemofilusa influence tipa b (Hib) koju izaziva agresivna podskupina bakterija hemofilus koje se često nalaze u nosu. Ako “pobjegnu” iz svojeg staništa, dišne putove zagušuju gnojem, a mogu izazvati i upalu moždane ovojnice. Od njih uvelike stradava dojenčad. Kako bi se spriječila opetovana epidemija spomenutih oboljenja, procjepljivanje je djece nužno. Djeca se nakon rođenja prvo cijepe protiv tuberkuloze i hepatitisa b. Sa dva mjeseca primaju drugu dozu cjepiva protiv hepatitisa b, odnosno prve doze protiv difterije, tetanusa, hripavca, hemofilusa influnce tipa b i dječje paralize. Ta su cjepiva inkorporirana u jednom, takozvani “pet u jedan”. S četiri mjeseca iznova primaju sva prethodna cjepiva, osim hepatitisa b. Sa šest mjeseci djeca se procjepljuju jednako kao i u dobi od dva mjeseca. Između 12. i 15. mjeseca života procjepljuju se protiv ospica, rubeole i zaušnjaka. Od 18. do 24. mjeseca dobivaju cjepivo “pet u jedan” (difterija, tetanus, pertusis, hemofilus influence tipa b i dječja paraliza), a između treće i četvrte godine života cijepe se protiv difterije, tetanusa i pertusisa, te hripavca, ističe liječnik dodajući kako je tako cjepivom pokrivena predškolska dob.
Kod upisa u školu slijedi cijepljenje protiv difterije, tetanusa, dječje paralize, ospica, rubeole i zaušnjaka. “Sva su cjepiva suvremena i njihove su nuspojave svedene na minimum”, tvrde liječnici objašnjavajući kako je obično riječ o otoku na mjestu procjepljivanja, katkad povišenoj temperaturi i crvenilu, a rijetko se javljaju simptomi visoke vrućice i ozbiljnijih nuspojava. Kaže kako je u donedavno upotrebljavanom cjepivu protiv ospica, rubeole i zaušnjaka komponenta protiv zaušnjaka bila nešto “življa” i mogla je uzrokovati upalu mozga. Stoga je otprije četiri godine u uporabi drugo cjepivo, koje nema ozbiljnije nuspojave. Reakcije na cijepljenje individualne su, a prije svakog procjepljivanja dijete mora proći sustavni zdravstveni pregled kako bi se isključile kontraindikacije!
